O Svetom Petru Cetinjskom

Petar I Petrović Njegoš, kanonizovan kao Sveti Petar Cetinjski (Njeguši, 1748 — Cetinje, 1830) je bio mitropolit crnogorski i vladar od 1782. do 1830. godine.

Petar I Petrović Njegoš je rođen u Njegušima 1748. u porodici oca Marka i majke Anđelije (rođene Martinović). Petar se zaredio oko 1760. a sa svega 17 godina je bio đakon. Od 1765. se nalazio na školovanju u Rusiji. Petar je 1779. bio u jednoj crnogorskoj delegaciji koja je u Beču od austrijske carice Marije Terezije tražila pokroviteljstvo i finansijsku podršku crnogorskoj državi.

Poslije ubistva Šćepana Malog i imenovanja Arsenija Plamenca za vladiku (koji nije bio iz porodice Petrović-Njegoš kao njegovi prethodnici) u Crnoj Gori ponovo dolazi do velike plemenske anarhije. Poslije Plamenčeve smrti 1781. opšti Crnogorski zbor je na vladičanski prijesto doveo Petra Petrovića Njegoša. Vladika je trebalo da bude hirotoniziran u Rusiji, ali mu je ruski ambasador u Beču odbio izdati pasoš jer je mislio da je Petar, zbog njegovog učešća u obraćanju carici Mariji Tereziji 1779. godine, „austrijski čovjek“. Zbog toga je Petar hirotonisan u Sremskim Karlovcima od karlovačkog mitropolita Mojsija Putnika 1784.

Govor Sv. Petra Cetinjskog prilikom hirotonije u Srijemskim Karlovcima 1784. godine

 “Prevashodnejši visokopreosvešteni visokodostonejši Gospodine Arhiepiskope

Bez sumnje da se svaki blagorazumni i razboriti čovjek naročito obraduje kada dobija kakvu stvar, dostojanstvo ili drugo kakvo dobro, koje neće samo njemu služiti na čast, slavu, korist i spas i znake svoje radosti ne krije u sebi nego otkriva i drugima. Ja sam, nedostojni sluga i rab Isusa Hrista primio danas sa blagoslovom i polaganjem ruku Vašega Prevashodstva na sebe čin Arhijereja i osjećam u sebi puno naročito utjehe i radosti, radosti koja utoliko više moje srce obuzima, koliki je broj pravoslavnoga istočnoga ispovijedanja hrišćana sa mnom zajedno u toj radosti učestvuju. Ja se danas radujem da se izvršava nada mnom blagodatna Božja promisao, ali se raduju sa mnom i svi pravoslavni hrišćani Crne Gore, moji najdraži parohijani, ako i neće me za svog duhovnog arhipastira izabrati i samo su me izvolili poslati, isto se raduju i to bezmjerno umnožava radost moju.
Ali ko je radosti ovoj glavni krivac?
Uistinu niko no Vaše Prevashodstvo!
Jer ste odmah i blagonaklono preuzeli pismenu molbu crnogorskog Guvernadura i naroda, drage ste volje primili dozvolu i nalog koji je dao njegova Svjetlost Cesarsko – Kraljevsko i apostolsko Veličanstvo Josif Drugi i sa Božjom pomoću da nije bilo pred samim vratima ovoga grada slučajne prepreke, Vi biste ubrzali ispunjenje želje pastira crnogorskog naroda i svrhu njegovog dolaska.
No što je bilo bilo je. Danas je sve to sa Božjom milošću uređeno i Vaše prevashodstvo ispunilo je tako da su zaboravljene sve pređašnje muke i teškoće.
To loše vrijeme već je prošlo i mene i moju duhovnu pastvu čeka samo radost, za koju je sa mojim dragim parohijanima Vašemu Prevashodstvu, kao nazaslužnijem i najdostojnijem krivcu, kao i u tome učestvujućoj preosvećenoj Gospodi Arhijerejima, besmrtnu zahvalnost i sad i uvijek ću pred prestolom svevišnjeg izražavati.
Istini za volju da je kod sve moje radosti, lako bi se duh moj mogao pomutiti, kad bih razmislio koliko je veliko breme arhijrejski čin i koliko teških obaveza i dužnosti sa tim dostojanstvom padaju meni u dio, ali je i tu, sem drugih pouka i primjera živi i uzbudljivi primjer Vašeg Prevashodstva mene osobito obodrio. Jer, kratko vrijeme po mojemu dolasku sopstvenim očima sam vidio, koliko mnogim i različitim crkvenim i narodnim poslovima u toliko eparhija sa neumornim i stalno budnim trudom Vaše Prevashodstvo upravlja, a videći to, ja sam se jako obodrio i naučio kako ću morati brižljivo jaram arhijerejstva nositi i starati se poslije danas da tome zavjetu budem dostojni pastir povjerenog mi stada Hristovog, a nade mojih ljubaznih parohijana u mene neće biti zaludnje, nego će se potpuno ispuniti.
Došao sam pod svod Svevišnjeg Boga, koji svim dobrima upravlja ali sam došao kao što je svima poznato tužan i brižan, utoliko je sa više radosti i veselja ispunjeno moje srce sada, jer sem što sam lako dobio visoki čin Arhijereja, imao sam najpodobiju priliku da se uživo obavijestim o ovdašnjoj duhovnoj, svetovnoj i monaškoj upravi, i da upoznam mnogo drugih i pohvale dostojnih institucija pod upravom Vašeg Prevashodstva. Ali iznad svega ostavili su u mom srcu neizbrisivi pečat zahvalnosti očinska blagonaklonost, iskreno povjerenje i izvanredna ali tako prirodna humanost, sa kojima je Vaše Prevashodstvo mene i moju pratnju izvoljelo primiti i držati.
Vraćajući se u krajeve određene mi mojom sudbinom, niti mogu niti hoću prestati ni ja niti sa mnom ljubljeni parohijani, za koje duboko u mom srcu napisana propovijed, da slijedimo tolike izvrsne vrline, a one pobuđuju i mene i njih – da ćemo zajedno blagodarstvenim i radosnim uzvicima svevišnjeg Boga neprestano strasno moliti za blagostanje, zdravlje i spasenje Vašeg Prevashodstva, kao i sveg crkvenog klira i svih pravoslavnih hrišćana u svim cesarsko-kraljevskim zemljama.

Izvolite, Vaše Prevashodstvo, kao i Preosvešteni Arhijereji, da ne samo mene kojeg ste danas u službu Arhijerejsku izvoljeli uzeti, no i svu moju dragu pastvu u molitvi, ljubavi i nezaboravnom pamćenju čuvati, a ja ću zajedno sa parohijanima mojim, iako se daleko nalazimo i sa svih strana smo raznim nesrećama napadnuti, ali u istinskom savezu vjere, ljubavi i nade do kraja života biti sa vama. Amin.

(Aleksandar Aleksandrov  “O Crnoj Gori” , strane 273, 274 i 275)